Promjena načina kako gledate sebe

Dementna osoba se susreće sa svakodnevnim zadacima i problemima. Izazovi ispred njih se povaćavaju. Veoma teško sustižu dnevne obaveze, a htjeli bi biti od koristi i drugima. Smanjenjem njihovih mogućnosti dementne osobe: piju suviše kahve, uzimaju tablete za spavanje, leže budni u noći razmišljajući/brinući, zloupotrebljavaju lijekove, počinju konzumirati alkohol, postaju zavisni od slatkiša, razmišljaju o samoubistvu, osjećaju beznadežnost, osjećaju se izolarina i izdati, postaju razdražljivi, insistiraju na beznačajnim i nebitnim stvarima.

Zbog svega gore navedenog dementna osoba vrlo lako zapada u depresiju. Depresija dolazi : od hemikalija, iz kognitivnih razloga, genetskih faktora te zbog situacije u kojoj se nalaze. Simptomi depresije mogu biti: umor i gubitak energije, uporna tuga, gubitak samopouzdanja koji je nezavisan od demencije, gubitak apetita, zanemarivanje lične higijene, gubitak seksualnog nagona, spavanje, osjećaji bespomoćnosti i beznađa.

Osjećaj bijesa je veoma čest kod dementnih osoba. Veoma je česta ljutnja između dementne osobe i njegovatelja. Bijes je vezan za osjećaj nepravde ili nepoštovanja, nekad nemoći da se obavi postavljeni zadatak. Osjećaje koje zdrava osoba može prikriti ili savladati dementna osoba mora iskazati. Nekada su njihovi bijesovi opravdani, i treba ih uzeti u obzir. Vremenom dementna osoba neće moći objasniti razloge svojih bijesova, pa je dobro da razloge svojih ljutnji zapisuje, kako bi se njegovatelji znali po tome ravnati. Naravno, većina djela neće biti za ljutnje ili izljeva bijesa. Ovdje treba razdvojiti bijes i agresivnost. Agresivnost ima kraći fitilj.

Dementne osobe osjećaju krivicu. Kako bolest napreduje osjećaj će otupjeti. Osjećaj krivice se veže uz: -osjećaj da ste nekome na teretu,  -osjećaj da ne možete što ste mogli, -osjećaj krivice što ste nešto pogrešno uradili/rekli.

Stres u bilo kojem obliku, kao i svi ostali negativni osjećaji, se neutralizira/ju mentalnim vježbama, vježbama disanja, hodanjem, fizičkim vježbama, nekim hobijem, i druženjem. Druženje sa osobama koje su slične, koje dijele slične probleme sa vama. Razgovor sa sebi sličnim u mirnom i sigurnom prostoru svakome daje potrebno umirenje.

Otiđite u svoj Centar za demenciju ili Udruženje kada osjetite da više ne možete, da vam je tijesno. Radna,fizička i psihološka terapija u sigurnom okruženju sa sličnim ljudima će učiniti svoje, i bit će vam bolje.

Svi ovi osjećaji su normalni za stanje u kojem se nalazi dementna osoba. Međutim, oni se moraju prevazići i nadvladati. Dementna osoba mora sebe sagledati i prihvatiti u novom „ruhu“. Ovo znači da joj se na sve njene korake treba ukazati, i pustiti je da analizira, a onda analizirati s njom. Dementna osoba mora dobiti vanjsku informaciju o svom ponašanju, stanju, osjećajima itd. Oni moraju imati podršku, ne bez zadrške, mora im se pomoći da svakodnevno analiziraju sebe i svoju okolinu, te odnose i interakcije. Čak se na tome treba i insistirati, jer je i to dio mentalnih aktivnosti. Dementana osoba mora htjeti prilagođavati se situacijama kroz koje prolazi. Treba znati da se njene mogućnosti svakodnevno mijenjaju na lošije, i da je to posljedica bolesti. Ne treba sebe kriviti niti krivca tražiti u nekom drugom. Treba biti svjesna da „život ide“za sviju, a da se „svi bore kako mogu pa im ne treba zamjeriti“(ako dijete nije nekoliko dana došlo obići majku, ili prilikom dolaska nije ponio kilo naranđi…).

U svakom slučaju dementna osoba treba biti prilagodljiva jer su njene mogučnosti svakodnevno manje, a dovoljno indolentna da tome ne pridaje važnost, jer je to naprosto tako.  Da bi ovo mogla postići mora imati vjeru u okolinu da je podržava i sigurnost da neće biti prepuštena slučaju i odbačena.