Šta nakon dijagnoze

Nakon što dobijete rezultate pretraga i dijagnozu specijaliste, postavlja se pitanje:“ kako i da li saopćiti bolesnom“?  Pošto je ovo dugotrajna bolest koja ne boli, ali otežava život i oboljelom i porodici/ okolini, svakako je nužno dijagnozu saopćiti bolesnoj osobi. Praksa pokazuje da bolesna osoba bolje podnosi bolest ako zna svoju dijagnozu, te je upućena u sva bitna pitanja budućeg života.

Neke osobe smatraju da je najbolje sopćiti dijagnozu jedan-na-jedan. Neki opet smatraju da je dobro imati podršku i prisustvo ostatka porodice, koji su tu kao podrška.

U svakom slučaju treba izabrati momenat, prostor dovoljno osvijetliti, izabrati prvi dio dana, možda ubaciti cvijeće, pripremiti se za razgovor i moguća pitanja oboljelog. Možda imati u blizini papir i olovku kako bi ste zapisali pitanja na koja nemate odgovor, da bi ste isti mogli što prije pronaći !

Druga mogućnost je da zamolite ljekara da on saopći rezultate pretraga i samu dijagnozu. Skrbnik ili osoba od povjerenja oboljelog, pa čak i više njih može tom prilikom biti prisutno tom razgovoru.

Postoje ljudi koji kada se suoče sa lošim vijestima nisu u stanju prihvatiti situaciju i ne mogu razmišljati o cjelokupnom problemu. Stoga, ne mogu voditi konstruktivna razgovor sa ljekarom o svojoj budućnosti, i predstojećim zadacima ispred njih. Pametno je, zakazati novi termin razgovora kada osoba prihvati svoje novo stanje. Ne dozvolite da oboljeli nakon saopćenja dijagnoze vozi kući- to je opasan poduhvat.

Ako dijagnozu niste dobili, dobro je naredni sastanak dogovoriti u Centru za demenciju umjesto kod ljekara, ili sastanak organizirati na oba mjesta.